Generalna skupština UN je 2008. godinu
proglasila Međunarodnom godinom sanitacije, s namjerom da se skrene
pažnja na spor i nedovoljan napredak koji je postignut kad su u
pitanju globalni zdravstveni ciljevi. Tako se i Svjetski dan voda,
22. mart 2008. godine obilježava pod temom “Sanitacija”.
Način snabdijevanja stanovništva vodom za
piće i njena zdravstvena ispravnost, ali i adekvatno odvođenje otpadnih
voda u domaćinstvima, tzv. osnovna sanitacija, ključ su za rješavanje
većine zaraznih bolesti u svijetu. Najsigurniju vodu pije onaj dio
stanovništva koji je vezan na javne vodovodne sisteme i to one veće,
zbog strožeg režima kontrole vode. S druge strane, nije manje važno
ispravno odvođenje otpadnih voda, u užem zdravstvenom smislu, ali
i u širem socijalnom kontekstu. Zato veoma zabrinjava činjenica
da u svijetu 2,6 milijardi ljudi još uvijek nema odgovarajuću sanitaciju.
Aktivnosti Međunarodne godine sanitacije
odvijaju se pod pet osnovnih poruka:
Sanitacija je od vitalnog značaja za
ljudsko zdravlje;
Sanitacija generira ekonomsku korist;
Sanitacija doprinosi dignitetu i društvenom
razvoju;
Sanitacija pomaže okolišu;
Unapređenje sanitacije je moguće.
Problem sanitacije nije ni blizu toliko izražen
u Bosni i Hercegovini kao u brojnim zemljama Afrike, Azije i Južne Amerike.
Zahvaljujući pogodnim prirodnim uslovima i relativno razvijenoj kulturi
higijene, rijetkost su kuće u Bosni i Hercegovini koje nemaju u sklopu
kuće ili u neposrednoj blizini objekte za vodosnabdijevanje i objekte
za osnovnu sanitaciju.
Predratni podaci govore da je do 1992. godine u
BiH oko 56% stanovnika bilo obuhvaćeno javnim vodosnabdijevanjem, od čega
je 94% pripadalo urbanim, a svega 6% ruralnim područjima. Ostali dio stanovništva
snabdijeva se vodom za piće iz drugih javnih objekata za vodosnabdijevanje,
koje treba razlikovati od javnih vodovoda, ili imaju svoje vlastite objekte
za vodosnabdijevanje (bušeni ili kopani bunari, zabijene pumpe itd.).
Iako je općenito pristup vodi, putem vodovodnih
sistema u BiH zadovoljavajući, siromašni su i u ovom pogledu u težem položaju.
Većina od 20% siromašnih domaćinstava nije uključena u sistem javnog vodosnabdijevanja,
što se odnosi čak i na siromašne u urbanim sredinama.
Stepen
obuhvaćenosti stanovništva kanalizacionim sistemima u urbanim sredinama
iznosi oko 56%. Najveći broj naselja nema postrojenja za prečišćavanje
otpadnih voda, s izuzetkom postrojenja u Gradačcu, Srebreniku, Trebinju,
Ljubuškom, Grudama i Neumu. Više od dvije trećine vodenih tokova u BiH
je zagađeno, u najvećoj mjeri zbog toga što se otpadne vode iz naselja
i industrije ne podvrgavaju prečišćavanju, nego se direktno ispuštaju
u otvorene vodne tokove. Svega četiri općine u FBiH i jedna u RS imaju
pogone za prečišćavanje kanalizacije koji su u funkciji.
Procjenjuje se da je po prestanku rata u Bosni
i Hercegovini u sektoru vodosnabdijevanja sanirano oko 90 procenata nastalih
šteta. Međutim, s obzirom na protok vremena od izgradnje vodovoda do danas,
većina izgrađenih vodovoda ne zadovoljava potrebe korisnika, kako po količinama,
tako i po kvalitetu vode, posebno u sušnim periodima. Pojedini dijelovi
vodovodnih sistema su u većoj ili manjoj mjeri oštećeni ili dotrajali,
što se posebno odnosi na distributivne mreže u urbanim područjima, tako
da su gubici vode veliki.